Mitologija(horoskop korz mitologiju)

Ovan
Friks, sin beotijskog kralja Atamanta, bio izlozen svakodnevnim maltretiranjima od svoje zle macehe Ine. Jednoga dana, ne mogavsi vise izdrzati torturu, Friks, zajedno sa sestrom Helom, zaskoci na krilatog zlatorunog ovna. Medjutim, Helu u jednom trenutku uhvati vrtoglavica i ona pade u more koje se nekada zvalo Helespont (danas je poznato pod imenom Dardaneli).
Friksa zlatoruni ovan srecno donese do Kolhide. Tu se on ozeni Halkiopom, kcerkom kralja Ejeta. Zlatorunog ovna Friks zrtvova u znak zahvalnosti Zeusu. Zlatno Runo pokloni kralju (i tastu) Ejetu koji ga prikova o hrast u svetom vrtu, odredivsi zmaja da ga cuva od kradljivaca.
U to vreme u Tesaliji je ziveo neki Jason, koji se pobuni zbog poseda koje nasledi njegov brat Pelijas, pa svom ocu, kralju Ezonu, postavi kao uvet osvajanje Zlatnog Runa. Uz pomoc boginje Here, Zeusove zene, Jason napravi ladju 'Argo' i sa 50 drugova podje na Kolhidu. Posle mnogih dramaticnih situacija Jason je, uz pomoc princeze Medeje (najmladje Halkiopine sestre), uspeo ukrasti Zlatno Runo i doneti ga u Grcku. Ali, Zeus, smatrajući se grdno uvredjenim, oduze Zlatno Runo i zajedno sa uskrslim ovnom postavi ga na nebo.


Lav
Sazvezdje Lava , po mitologiji, nastalo je zahvaljujuci svadji vrhovnog boga Zeusa i njegove žene Here. Naime, bilo je poznato da je Zeus sa svojom ljubavnicom imao sina Herakla koji je imao status polu-boga i besprimernu snagu, kao niti jedan čovek do tada! U ta vremena harao je sumama oko grada Nemeja, u Argolidi, ogroman lav kojeg nije bilo moguce raniti ili ubiti bilo kojim oruzjem izradjenim ljudskom rukom.
Znajuci za to, Hera, nadajuci se da ce lav ubiti Herakla, nagovori mikenskog kralja da ga posalje u boj protiv nepobedive nemani. Heraklo, sretnuvsi lava, potrosi sve svoje strele, ali uzalud, pa zatim uze svoj ogroman malj, no uspe samo da ga slomi o zivotinju. Videvsi da je razoruzan i nemocan, on odluci da ga napadne golim rukama - svojim vlastitim snagama, jer su ljudske tvorevine umetne. On se zatvori u kavez sa lavom i upusti u borbu prsa u prsa. Uhvativsi ga svojim snaznim rukama, Heraklo mu kolenom pritisnu grudi i zadavi ga. A Hera je, videvsi da joj zavera nije uspela, u zelji da napakosti Zeusu, podigla nemejskog lava na nebo kao sazvezdje koje i danas nosi to ime...


Strelac
On predstavlja najpoznatijeg Kentaura - Hirona, koji je bio pola covek a pola konj. Hiron je bio sin boga Krona (otac Zevsov) i boginje Filire. Bio je najmudriji od svih Kentaura, simbol sveg ljudskog znanja i vrstan lovac. Smatra se da su njegovi ucenici bili najpoznatiji heroji stare Grcke: Odisej, Tezej, Kastor, Poluks, Nestor...
Jednoga dana Heraklo je, progoneci Kentaure zbog neke uvrede, naisao i na Hirona iza koga su se ovi u strahu sklonili. Ne zeleci, pogodi ga otrovnom strelom (ciji je vrh umocio u Hidrinu krv), u nogu, pa kako ovaj, buduci da je bio besmrtan, nije mogao umreti, nastavio je ziveti u strasnim mukama.
Trazeci lek za prijatelja, Heraklo naidje na okovanog Prometeja (titana koji je stvorio prve ljude na Zemlji), kome je orao kljucao jetru. Prometej takodje. kao besmrtnik nije mogao umreti, nije mogao biti oslobodjen sa kavkaske stene sve dok mu se ne pronadje odgovarajuca zamena.
Zato Heraklo smisli odlican plan: otrovnom strelom ubi orla i oslobodi Prometeja a na njegovo mesto se dobrovoljno postavi Hiron koji je ubuduce trebalo ispastati za ljudske grehove! Prometeju, Heraklo iskova prsten u koji stavi kamencic od stene za koju je bio okovan i stavi mu ga na prsten desne ruke. Tako je Prometej, zahvaljujuci Heraklovoj dovitljivosti, i dalje bio 'okovan', ali vise nije bio u ropskom polozaju i mogao je ponovo pomagati ljudima.
Na Hirona se, ubrzo, sazalio Zeus i uzneo ga na nebo postavivsi ga kao simbol najboljeg strelca i vrsnog lovca


Bik
Po legendi nekada davno je u Grckoj vladao kralj Agenor koji je imao tri sina: Kilika, Feneja i Kadma, i kcer - Europu. Za Europu se pricalo da je najlepsa devojka na svetu, pa se moglo ocekivati da ce je zapaziti i vrhovni bog Zeus. Kako je on bio po prirodi veliki avanturista, nije mu bilo teško sici na Zemlju i potraziti Europu. Ipak, da je ne bi uplasio, on se pretvori u sneznobelog bika i tako joj pridje. Ona ga prvo pomilova a onda se pope na njegova ledja i uhvati za rogove. Zeus – u liku bika tada pojuri prema moru i preplivavsi ga brzinom munje stize na ostrvo Krit. Tamo je ponovo uzeo svoje oblicje pa se Europa odmah zaljubi u njega. Provela je s njim nekoliko lepih godina (naravno, nisu sve vreme bili zajedno jer je Zeus, kao vrhovni bog imao i drugih poslova na Olimpu) i rodila tri sina: Minoja, Radamanta i Sardegona. Europu su svi voleli i u znak te ljubavi kontinent na kojem i mi živimo dobio je po njoj ime. A Posejdon, bika kojeg su mu Zeus i Europa zrtvovali, u znak zahvalnosti postavi na nebo i posveti mu jedno sazvezdje....


Devica
Je prisutna uz Demetru, boginju zemlje i poljoprivrede, majku Persefone. Po Grckoj mitologiji Devica je personifikacija boginje zemljoradnje Demetre koja je sa vrhovnim bogom Zeusom imala vanbracnu kci Persefonu.
Jednog dana Zeus odluci da kćer uda za svog brata, boga podzemnog sveta, Hada. Persefona se opirala toj ideji ali Had uz pomoc Gee, boginje Zemlje, smisli lukavstvo i stvori cvet neverovatne lepote i mirisa! Kada je Persefona taj cvet pomirisala, zemlja ispod nje se otvori i ona propadne pravo u sam Had. Iza nje je ostao samo krik koji je cula njena majka Demetra.
Trazeći kcer Demetra saznade da je ova u podzemnom svetu iz koga joj vise nema povratka. Od besa i zalosti, Demetra zapusti brigu o zemljoradnji i uskoro na Zemlji zavlada glad. Kada je Zeus saznao za Demetrinu osvetu, naredi joj da odmah obnovi zemljoradnju, ali ona mu se odupre zahtevom da joj vrati kcer.
Njenoj molbi Zeus nije mogao udovoljiti, a da ne uvredi boga Hada, konacno se sve troje dogovorise da Persefona dvije trecine vremena provodi na Zemlji sa majkom a jednu kod muza! Taj period Persefoninog boravka u podzemnom svetu poznat je na Zemlji kao zima.


Jarac
Jarac je u mitologiji vezan za Boga EA, zastitnika vode i razuma. Po Grckoj mitologiji, predstavlja kozu Amalteju. Ona je svojim mlekom othranila Zeusa dok je bio beba, te ju je on u znak zahvalnosti, postavio na nebo.
A dogodilo se to ovako: pre nego što je stvorio svet, bog Uran je znao za prorocanstvo da ce ga sin zbaciti s vlasti i zato je svako svoje novorodjeno dete bacao u mracni ponor Tartar.
Gea, Uranova zena, odluci prekinuti sa njegovom surovoscu, te uz njenu pomoc najmladji sin Kronos porazi oca a bracu oslobodi iz Tartara. Nakon sto je preuzeo vlast, Kronos se ozeni svojom sestrom Rejom i s njom dobi kceri Hestiju, Demetru i Heru i sinove Hada i Posejdona. Ali, kako je i za njega vazilo proročanstvo da ce ga sa vlasti zbaciti sin, on ih je sve redom gutao!
Kada je Reja osetila da je ponovo u drugom stanju, odluci da to sakrije od opakog Kronosa. Ode tajno na Krit i svog sina Zeusa sakrije u jednu pecinu poverivsi ga kozi Amalteji na cuvanje.A Kronosu, dade da proguta kamen umotan u pelene.
Amalteja je imala jedan rog iz koga su tekli nektar i ambrozija i iz tog roga pio je i hranio se mali Zeus. Kada je dovoljno odrastao i ojacao, Zeus je otisao na Olimp i pobedivsi oca Kronosa naterao ga da povrati svu njegovu bracu i sestre. S njima je podelio vlast, zadrzavsi najvisi polozaj za sebe. Ozenio se sestrom Herom sa kojom je bio u stalnom sukobu zbog mnogobrojnih ljubavnica. Sa jednom od ljubavnica imao je i sina Dardana koji je bio daleki predak trojanskog kralja Prijama. A propasti Troje umnogome je doprinela bas ljubomorna Hera...

Blizanci
Grcka legenda govori da je u davna vremena sirom sveta bila poznata lepota Tindarajeve (spartanski kralj) zene Lede. Jasno je da njena lepota nije mogla promaci svevidecem Zeusu koji se pretvorio u labuda neverojatne lepote i tako se priblizio Ledi.
Posle izvesnog vremena Leda rodi blizance Poluksa i Jelenu, istu onu zbog koje ce mnogo godina kasnije izbiti i trojanski rat! Tako je Leda, pored sina Kastora i kceri Klitemnestre iz braka sa Tindarejom, imala i par vanbracnih blizanaca.
Poluks i Kastor su bili priblizno istih godina, zajedno su rasli i nisu se ni jednog trenutka razdvajali. Medjutim, Poluks je bio besmrtan (tu moc podario mu je svemocni otac Zeus) a Kastor je bio obican smrtnik, što je znacilo da ce kad - tad morati umreti i otici u Had (kraljevstvo mrtvih).
Na zalost, to se dogodilo pre nego sto se tome iko i nadao! Poluks i Kastor su imali jos dva brata, takodje smrtnika, sa kojima nisu bili u dobrim odnosima. Jedan od njih, Id, u svadji probode kopljem Kastora te ovaj umre.
Poluksova tuga je bila velika ali pomoci nije bilo. Ali, tada se opet umesa Zeus i predlozi Poluksu mogucnost da po jedan dan, naizmenicno, provodi sa Kastorom u Hadu i na Olimpu. Ovaj to bez razmisljanja prihvati a Zeus, videvsi njihovu neizmernu ljubav, obojicu pretvori u zvezde i postavi ih na nebo da zajedno svetle i ljude podsecaju na bratsku ljubav.


Vaga
U svim tradicijama Vaga se nalazi izmedju ruku bogova Pravde i Poslednjeg Suda. U starom Egiptu Oziris meri duse umrlih, kao i sveti Arhandjeo duse hriscana, ili andjeo Rasni duse Perzijanaca. U Grckoj je Vaga, katkada, Hermesov amblem (koji mrtve uvodi u Pakao), iako najcesce amblem boginje Pravde, Temide.
Temida, Uranova kci Neba i Zemlje, bila je stalno pored Zeusa, kojem je bila privrzena. Ona je odrzavala red, trudeci se nametnuti vlast uzvisenog razuma i mere, karakteristike buducih podanika Vage, stiteci pravedne, a kaznjavajuci zle.
Prema legendi, vrhovni bog Zeus imao je sa boginjom Pravde i opsteg poretka, Temidom, tri kceri: Eunomiju, Irenu i Diku. Dika (cije ime znaci Pravedna) imala je zadatak da sa simbolima svoje majke (vagom i zavezanim ocima) obilazi celu zemlju i nadgleda sprovodjenje zakona. O postupcima ljudi morala je, redovno, obavestavati Zeusa koji bi, potom, odmeravao kazne.
Kasnije, Zeus je na nebo postavio Vagu - simbole Temide i njene kceri Dike , kako bi je svi ljudi videli i stalno vodili brigu o redu i pravdi.


Vodolija
Legende kazu da su u davna vremena ljudi, ziveli mirno i bez vecih problema. Ali kako je vreme prolazilo, zlo je sve vise zahvatalo ljude. Poceli su da medjusobno ratuju, varaju jedni druge i ubijaju...
I tako Zevsu dopru do usiju glasovi o nevaljalstini ljudi i sidje na zemlju da se i sam uveri u price. Obukavsi se u odelo prosjaka, dodje do dvora kralja Likaona i zatrazi prenociste. Ovaj ga prvo odbi a kad mu rekose da je to sam Zevs, Likaon resi da mu se naruga. Naredi da se ubije i skuha jedan rob (neke legende kazu da je to bio njegov sin) i posluzi Zevsu za jelo. Zevs, razumljivo, shvati sta mu Likaon nudi i, razbesnevsi se, pretvori ga u vukodlaka. Onda se vrati na Olimp i pusti na zemlju strasan pljusak koji sve zivo potopi.
Spasio se samo Prometejev sin Deukalion sa zenom Pirom (kcerkom Pandore i Epimeteja, Prometejevog brata). On je brodom doplovio do brda Parnasa i tu su, pred razvaljenim zrtvenikom boginje Temide poceli da mole Zevsa da obnovi ljudski rod. On im je uslisio molbu i tako su ljudi ponovo nastanili nasu planetu.
Ova legenda posluzila je, kasnije, kao podloga za pricu o pravednom Noi i potopu koji je zadesio Zemlju...


Rak
Legenda kaze da je Heraklo (Herkul) dobio nalog od mikenskog kralja Euristeja da ubije strasnu Hidru koja je zivela u Argolidi. Tu u mocvarama pokraj grada Lerne, ubijala je stoku i ljude i radila mnoga zla.
Hidra je bila devetoglava zmija od kojih je osam glava bilo smrtnih a samo deveta, ona u sredini, besmrtna. U borbu protiv Hidre, Heraklo je krenuo zajedno sa Jolajom. Zapaljivim strelama isterali su Hidru iz jazbine a onda ju je Heraklo poceo udarati motkom. Ali, kad god bi joj neku glavu otkinuo, na njeno mjesto bi odmah izrasle druge dvije!
Medjutim, Jolaj je ipak uspevao da u pojedinim trenucima prodje uzarenim ugarcima preko Hidrinog vrata (onog sa kojeg bi bila otkinuta glava) i tako ovoj uskrati mogucnost da stvori nove glave. Kada je vec bilo jasno da ce Heraklo pobediti, Hidri je priskocila u pomoć Zeusova zena (i sestra) boginja Hera, koja nije volela Herakla i koja Hidri salje u pomoc jednog velikog raka sa oklopom, koji ranjava heroja u nogu. Heraklo je i njega brzo savladao.
Najzad, Heraklo pobedi i poslednju, devetu Hidrinu glavu a zatim je zakopa pored puta stavivsi na nju tezak kamen. U Hidrinu krv, je, potom, umocio svoje strele koje su, kasnije, njegovim neprijateljima nanosile smrtonosne povrede.
A Hera, u znak zahvalnosti, postavi onog raka na nebo i podari mu sazvezdje koje je danas poznato pod tim imenom.


Skorpija
Grcko-latinska tradicija nudi nam jednu od najreprezentativnijih legendi, mit o Orionu kojeg je napao i ujeo jedan ogromni i otrovni skorpion kojeg je poslala Artemida.
Legenda je da je Jupiter, zajedno sa Merkurom i Neptunom, jednog dana zatrazio utociste u domu seljaka po imenu Hirieus. Ovaj udovac nije imao djece, a pre smrti svoje zene zakleo se da se nece više zeniti. Dirnut i pocascen posetom bozanskih gostiju, on im pokloni jedino june koje je imao.
Odusevljeni, bogovi ga upitase sta bi zelio, a on im rece da bi neizmerno voleo imati jedno dete ali bez ljubavi sa zenom. I tako, u toku devet meseci juneca koza pretvori se u dete. Hirieus nazva Orion. Vremenom, Orion izraste u lepog mladica atletu, ali sa malo pameti: emocije su mu bile krajnje nerazvijene, preostre i krute.
Jednom, dok se nalazio u lovu, Orion iznenada sretne lepu boginju Artemidu (koja je i sama bila lovac), pozeli je za ljubavnicu i poverova u laku pobedu. Ali boginja ne dopusti da mu se tako lako preda. Razljucena i uvredjena njegovom brutalnoscu, bezeci pred Orionom, Artemida stize do jedne livade i da bi se zauvek zastitila i odbacila Oriona pronadje jednu malu i cudnu zivotinjicu sa otrovnim zalcem. Nju posalje na Oriona kojeg ona ujede i on izdahnu.
Ali, Artemida ubrzo zazali zbog Orionove smrti, pa zamoli Jupitera da ga smesti na nebo, da nastavi sa lovom, pod bledim zracima boginje lova Dijane - Artemide, tako da on postade najsjajnija zvezda, tj. sazvezdje skorpiona.


Ribe
Grcke legende o nastanku ovog sazvezdja kazuju sledecu pricu: Svakog jutra sa pojavom boga Heliosa (bog Sunca) iz morskih dubina se pojavljuje 50 Nereida, kceri morskog kralja Nereja. Jedna od njih, Galateja, ugledala je jednog dana lepotana Akida i ljubav izmedju njih rodi se istog trena.
Medjutim, u Galateju se zaljubio i jednooki kiklop Polifem, sin boga mora Posejdona. Nakon Galatejinog odbijanja, Polifem se razljuti i posla na njih krdo konja. Od njihovog topota zemlja se strasno tresla a more uzburkalo da su se dizali valovi visoki kao najvise planine.
Prestravljeni, Galateja i Akid se bace u more i, pretvorivsi se u ribe, krenu da u njegovim dubinama nadju zastitu. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom, plavom trakom. Videvsi njihovu neizmernu ljubav, bogovi se sazale i uzdignu ih na nebo te od njih postade sazvezdje riba...

Mit - Apsolutna istina
Gledajući na pojam mita sa današnjeg, još uvijek strogo materijalističkog znanstvenog stajališta, prije nego priznamo znanstvenu vrijednost mitološke pripovijesti morali bi istražiti povijesne i ine činjenice, pokušavajući uklopiti priču u sve moguće okvire podložne znanstvenoj provjeri i činjenično je smjestiti u prostor i vrijeme. Upravo to i jest mitologiju porinulo na margine, područje folklora ili fantastike u kojoj je sve moguće.

Međutim, za one koji pokušavaju prodrijeti ispod fenomena mita i mitologije i sagledati ga u svoj njegovoj dubini, mit je nešto više. Mit je nepatvorena istina, zapravo apsolutna istina koja nastaje neanalitičkim umom, kao doživljaj, impresija, kao čulnost cjeline.

Da bismo mit razumjeli kao nepatvorenu istinu, potrebno je otvoriti um i dozvoliti simbolici da nas preplavi. Onaj tko se pokaze dovoljno receptivnim - primit će poruku jedne druge realnosti koja neopisivo lako može biti primijenjena na našu. Ako razmišljamo tako, doći ćemo do spoznaje da svaki događaj opisan u mitu, ma koliko materijalno djelovao vezan uz neku drugu dimenziju prostora i vremena, nije ništa drugo nego simbol - čisti simbol iz kojeg možemo pročitati univerzalnu ideju. Dakle potrebno je čitati mit iz drugog ugla zanemarivši fantastičke dojmove koje nam neka priča može izazvati.

U principu mitologija uključuje sve. Kad kažem sve mislim na spiritualne istine, filozofiju koja se zasniva na logici pa čak i znanstvene činjenice, koliko god čudno to zvučalo. Mnoge pripovijesti aludiraju na znanstvena dostignuća koja su još prije nekoliko desetaka godina izgledala nedostižno, ali najvažnije je ipak da ćemo uz pomoć mita i mitskih storija lakše sagledati neopisivu božansku snagu koja drži svemir na okupu. Najveća greška pri razumijevanju mita bila bi sagledavanje aktera priče u suvremenom kontekstu tj. pokušaj pronalaženja realnih versus nerealnih osobina primjerice grčkih ili bilo kojih bogova. Umjesto toga, pokušajmo se ograničiti na arhetipove sadržane u ponašanju i djelovanju likova.

Pokušajmo čak zanemariti ono što nam se prvo nameće u opisu aktera, a to su spol i tipične ljudske
osobine kojih nisu pošteđeni ni bogovi, a vjerojatno iz razloga što su izvučeni iz ljudske podsvijesti.
Usredotočimo se na karakter likova koji nećemo očitavati kao ljudski - nego kao neosobnu prirodnu silu koja, djelujući u zadanom kontekstu priče, uzrokuje točno određenu posljedicu na uzorak svijeta i univerzuma predstavljen u pripovijesti. Ako na taj način budemo odgonetavali mitološki kod, mogli bi se iznenaditi. Mogli bi doći do saznanja da će moderna znanost tek početi hvatati djeliće istine sadržane u mudrosti narodne predaje, mudrosti koja je bila na raspolaganju oduvijek, ali nažalost oduvijek i ignorirana.
Najbolje bi u stvari bilo pokušati shvatiti mitove i legende kao metafore za ono što ne može biti izrečeno. Za misteriju, tajnu u pouci i pouku u tajni koja se mora citati samo intuicijom.

Moderna znanost je proizvela dojam da je današnji čovjek i njegovo znanje nešto što je na vrhu
evolucijskog razvoja vrsta i naravno sve što nije potvrđeno znanstvenim saznanjima današnjeg čovjeka nije uopće vrijedno ozbiljnog razmatranja. Ali eto - u mitovima ćemo često susresti priče o velikim virovima , ogromnim kozmičkim vrtlozima koji proždiru i melju sve oko sebe, dok moderna astronomija još uvijek do kraja nije objasnila pojavu crnih rupa u svemiru. Ako takve slike susrećemo u najstarijim mitovima - kako li su stari mitopisci znali za pojave koje čovjek danas tek pokušava objasniti? Teško je vjerovati da su raspolagali kompjuterski vođenim kamerama na teleskopima kakvim raspolažemo danas. Ne bismo smjeli zaboraviti da je znanje nešto što pripada području svijesti, a u svijest cemo naci jedan duboko zakopani dio - podsvijest. S tim na umu naravno, nećemo više zahtijevati da teleskop potvrdi neko saznanje koje kao takvo - jednostavno jest. Da bismo shvatili poruku mitova potrebno je ništa više nego prepoznati stanje duha onih ljudi koji su te price usmeno prenosili, kojima su ti isti mitovi ujedno bili ogledala života i sadržavali karte svemira i tajne duha i tijela.
"Iznad ove vidljive prirode postoji jedna druga, nevidena i vjecna, koja kada sva stvorenja nestanu, ne nestaje.... “ (Bhagavad Gita) . U podsvjesti koju smo spomenuli lezi ključ za čitanje mitova jer tamo je pospremljena kozmicka memoriju, tamo su slike svih bica i dogadaja ostale sacuvane kao simboli koji ako ih uzmemo kao ključeve mogu otključati svaka vrata iza kojih se krije značenje nekog mita.

I tako konačno stvaramo duhovnu znanost. I saznanje da postoje direktniji načini da se dođe do istina a između ostalog i znanstvenih osim s pomoću materijalnih visoko sofisticiranih pomagala.
Mitovi povezuju ono što je čovjek stoljećima pokušavao razdvojiti - sebe samoga. Pokušavao se
razdvojiti ratovima, granicama i politikom. Ali u biti samo je jedan čovjek. To bi vjerojatno bila poruka svih mitova zajedno. U svakom mitološkom liku nekog naroda naći ćemo paralelnog aktera u nekoj drugoj mitologiji. Ili ih možemo pokušati vezati u niz. Počnimo od grčkog Prometeja koji nam je više - manje blizak i isto tako naći ćemo sličan lik koji donosi vatru božanskog znanja ljudima u nama prostorno i kulturološki udaljenoj mitologiji američkih Coyote Indijanaca. Dolazimo do biblijskog mita o prvim ljudima koji su, uzevši voće sa drveta dobra i zla, odbacili neznanje raja i svjesno zapalili vatru znanja za buduće naraštaje. Sukobit ćemo se sa dvojbom raja neznanja ili pakla znanja i vidjeti po predajama da je čovjek širom svijeta izabrao ovo posljednje. A samim time i nezavisnost. Nezavisan čovjek, međutim, nije smio zaboraviti na svoj božanski izvor i zaista prekinuti vezu koja mu je davala znanje mnogo dublje od znanja koje je dobio materijalnim uvidom u stanje neke stvari.
Da ne zaboravi božanski izvor, čovjek sastavlja mitove. Mitovi mu pomažu da ne prekine u potpunosti vezu s rajem .

Vratimo se znanosti. Današnja psihologija proučava konflikte unutar čovjeka i pronalazi načine kako da se čovjek izbori s njima. Tako je lako povući paralelu s mitološkim zmajevima, demonima,
minotaurima i sličnim kreaturama kao slikama naše podsvijesti i naših stanja. Pronaći ćemo snage koje nas pokreću kroz sve mitološke simbole, kamo god da se okrenemo diljem svijeta.
Ipak, ono najvrednije što danas možemo izvući iz mitologije kao takve je upozorenje koliko
smo duboko zapali u materijalne iluzije ovog svijeta. Pomoći će nam da ocijenimo koliko su pojedini pokušaji sa svojim uspjesima i padovima važni ili nevažni za našu evoluciju. Evoluciju duše koja se mora vratiti kući. Kad tad. Zato poslušajmo priče iz davnina, bilo da se glavni junaci zovu Pwyll ili Gilgamesh, Tristan, Sigurd, Shen I, Hunahpu, Heraklo ili Beowulf, odvesti će nas u centar mudrosti - u čovjeka samog.
I njegovu božansku srž.

i kako vam se cini?

Sranje

a ni jedno ni drugo niste ni pola procitali da se kladimo