Krsto Ivanovic: Ljetopis Budve, 1650 godine Rijec o ljetopisu:
Postojalo je vise razloga koji su mogli navesti Ivanovica da pocne pisati ljetopis svog rodnog grada: imao je prirodnog dara za to, zelio je svakako, da ostavi svjedocanstva o istoriji grada i o vremenu u kojem je zivio; kao gradski ucitelj ljetopis je vjerovatno koristio i kao stivo za svoje djake. Da li je to bio njegov prvi i jedini pokusaj oprobavanja pera za vrijeme zivljenja u Budvi ne moze se reci - nema sacuvane gradje o tome. Ali smo skloni da vjerujemo da je Ivanovic, po vokaciji pjesnik i dramski pisac, skolovan u Italiji, i prije definitivnog napustanja zavicaja, pored ljetopisa pisao pjesme, sastavljao crkvena prikazivanja koja su se izvodila u katedralnoj crkvi. Dragocjen podatak u prilog takvoj tvrdnji nalazimo u pismu Antonija Lupisa princu od Karare, kao i u tekstu druge knjige Ljetopisa.
Treba istaci da je mala Budva, pored Ivanovica imala jos dvojicu hronicara - Kojovica i Mikulu, i da je Ljubisa svoj prvi literarni tekst, takodje posvetio opisu zavicaja.
Ivanovic je sam datirao vrijeme nastanka spisa - 1650 - nekoliko godina prije nego sto je napustio Budvu i preselio se u Veronu, dje je ostao tri godine i nakon toga definitivno se nastanio u Veneciji. Ljetopis kao i sva njegova objavljena i neobjavljena djela i obimna prepiska sa poznatim licnostima onog vremena , pisan je na Italijanskom (Ivanovic ga naziva toskanskim jezikom).
Nazalost, tekst ljetopisa poznat nam je preko prepisa i to samo prve dvije knjige dok treca knjiga nije pronadjena. Prepis rukopisa prve knjige koji se cuvao u arhivu kotorske opstine izvrsio je Budvanin Pavo Mikula 1898. godine i poslao ga zadarskom casopisu >>Rassegna Dalmata<< sa molbom da ga objave. Medjutim prepis nije bio objavljen i danas se cuva u Drzavnom arhivu Zadra. Nasa traganja za originalom, koji se prema Mikulinom zapisu nalazio u arhivu kotorske opstine, nijesu uspjela, ali smo u Istorijskom arhivu Kotora pronasli jos jedan prepis prve knjige, identican po sadrzaju onome u Zadru. Na kraju ovog prepisa isto stoji da nedostaje nastavak i da je prepisan sa originala koji se cuva u >>Arhivio del Comune di Cattaro<<. I ovaj prepis kao i zadarski ima dosta gresaka prepisivanju, izostavljanju rijeci i pisanju prezimena, ali je razlika u tome sto je datiran >>Budua 16 Gennajo 1900<< a u potpisu su inicijali N. N. Neko je sa olovkom naknadno u zagradama dopisao >>Nikola Mikula<<. Dakle, dvije godine poslije prepisa Pava Mikule (189 , ponovo se prepisuje Ljetopis, sto bi trebalo da znaci da se original u to vrijeme jos nalazio u Kotoru. Posto nemamo faksimil zadarskog rukopisa ne mozemo sa sigurnoscu tvrditi ko je uradio ovaj prepis. Moze se pretpostaviti da je to Pavo Mikula. Na takav zakljucak upucuje identicnost tekstova i izvrsena skracivanja i izostavljanja pojedinih poglavlja.
Nikola Vuckovic, koji je pripremio, preveo i objavio prve dvije knjige ljetopisa, nije znao za ovaj drugi kotorski prepis. Iako je prvu knjigu ljetopisa pripremio za objavljivanje prema zadarskom prepisu, Vuckovic je naknadno utvrdio da postoje jos dva potpunija, starija i sa manje gresaka prepisa prve knjige koji se cuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu, te je i njih koristio kao izvor. Na naslovnoj strani jednog od zagrebackih prepisa Vuckovic je pronasao zapis o tome da je ljetopis podijeljen u tri knjige: prva knjiga govori o nastanku i uredjenju Budve, vladarima i povlasticama koje je uzivala pod Mletackom Republikom; druga knjiga opisuje crkvu sv. Ivana, ostale crkvice i poboznosti; treca sadrzi opis nosnji Budvana, njihove obicaje prilikom rodjenja, svadbe i smrti i dr.
Da li je sacuvan original ljetopisa, dje se on stvarno nalazio, da li su njega prepisivaci koristili ili neki stariji prepis, ostalo je nerazjasnjeno. Mikula je napisao da je prepisao djelo sa originala koji se cuva u arhivu kotorske opstine, a Sime Ljubic je na jednom zagrebackom prepisu naveo da se original nalazi u biblioteci advokata Papafave u Zadru. Ocito je da kotorski original, koji do danas nije pronadjen , nije mogao dospjeti u Zadar i da ga Ljubic tamo vidi, jer je on 1869 god umro, a Mikula ga je koristio 1898. godine. Steta je da Vuckovic boraveci u Zadru nije imao prilike da provjeri Ljubicevu tvrdnju i time pomogne da se ovo pitanje razjasni.
Ostalo je nejasno i pitanje sadrzaja prve knjige ljetopisa. Oba kotorska prepisa sadrze samo dvadeset poglavlja i na kraju konstataciju da >>ostalo nedostaje<<. Zagrebacki prepis, medjutim sadrzi 35 poglavlja, ali se iz sadrzaja vidi da je prva knjiga imala 46 poglavlja. Vuckovic je iznio misljenje da je Mikula namjerno ispustio 15 poglavlja, jer se ona odnose na staru istoriju Budve do njene predaje Mletackoj Republici a kao izvor Ivanovic je iskljucivo koristio Orbinijevu knjigu >>Il regno degli Slavi<< koje nema naucnu vrijednost i nema podataka koji se neposredno odnose na Budvu.
Nase je misljenje da se tvrdnja Mikulina da je prepis izvrsio iz originala moze dovesti u sumnju. Ni u zadarskom ni u kotorskom prijepisu prepisivaci nijesu pominjali nikakva skracivanja, niti davali bilo kakve komentare o sadrzaju. Tesko je pretpostaviti da bi oni samovoljno izbacili prvih petnaest poglavlja, uveli novu paginaciju, a da o tome ne stave napomenu. Sama cinjenica da su na kraju prepisa stavili rijeci >>ostalo nedostaje<< , upucuje na takav zakljucak. A pod tim ostalo podrazumijeva se deset poglavlja koja ne sadrzi nijedan do sada sacuvani prepis. Samo na osnovu opisa poglavlja prve knjige zagrebackog prepisa Vuckovic je naveo njihov sadrzaj: kako je Budva pet puta stradala od pozara; kako je Mletacka Republika restaurirala Budvu i time doprinijela njenom ugledu i njenim interesima; kako se 1648. god Konstanco Pezaro, izvanredni providur za Kotor i Albaniju, utaborio u Budvu da odatle preduzme osvajanje Bara i kakav je u tome imao uspjeh; kako se 1649. godine Leonardo Foskolo, punomocnik sv. Marka i generalni providur za Dalmaciju i Albaniju, ucvrstio u Budvi, da se odatle pokrenuo u invaziju Albanije i osvajanje Risna; kako je mletackom generalu prilikom ulaska u budvansku katedralu odrzan govor, u kome su istaknute njegove pobjede po Dalmaciji; kako je u tadasnjem ratu izmedju Republike i Turaka Budva posluzila kao skloniste Pastrovicima, Mainama, Poborima i Grbljanima i kako su se odigrali dogadjaji na granici; kao su Budvani u tom ratu vise puta morali uzeti oruzje, usljed napada neprijatelja na susjede; kako su 1650 god slavljena vjencanja izmedju plemica i pucana pod rukovodstvom opstinskih sudija; kako su sudije izabrani od stranaka u Budvi uklanjali nesloge i stisavali neprijateljstva i kako su ispunjavali obaveze koje proizilaze iz kumstava i pobratimstava.
Dakle, kao sto se vidi u poglavljima koja nedostaju Ivanovic je kao ocevidac opisao veoma interesantne dogadjaje iz istorije Budve i prava je steta da oni nijesu sacuvani. Postavlja se pitanje da li se tvrdnja Antonia Lupisa o tome da je Ivanovic napisao u domovini uceni panegirik posvecen generalnom providuru Dalmacije Leonardu Foskolu, o cemu smo govorili ranije, odnosi na ove djelove ljetopisa ili je to napisano posebno? U svakom slucaju to je jos jedan dokaz da je Ivanovic o ovome pisao.
Drugu knjigu ljetopisa Krsta Ivanovica prepisao je budvanski vikar Petar Markovic 1713. godine. Nju je slucajno otkrio Nikola Vuckovic u Arhivu Hazu u Zagrebu citajuci vikarov rukopis - biljeznicu u kojoj je prepisivao papine bule, katastik crkvenih dobara, testamente i drugo, a koje se odnose na katedralnu crkvu sv. Ivana u Budvi.
Zasto je Markovic prepisao samo drugu knjigu ljetopisa vidi se iz njegovog uvodnog dijela u kome pored ostalog kaze: >>...koji sam prepis izvrsio ja Don Petar Markovic patricij, kanonik i kaptolski vikar ovog grada u cilju da potomcima bude jasno da crkva ima naslov katedrale koji je ocuvan od pocetka do danas, premda je bio osporavan od administratora i drugih protivnika koji su nastojali da bude svedena na parohiju i podredjena diocezi barskoj.<< U ovom slucaju nema nikakve sumnje da je Markovic prepis izvrsio sa originala >>posvecenog uglednoj gospodi opstinskim agentima<<, (kako sam navodi), sto bi trebalo da znaci da se ljetopis cuvao u opstinskoj upravi, a njemu je kao vikaru stalo bilo da se u katedrali nalazi takav dokument koji ce potomcima kazivati istinu o budvanskoj biskupiji. Ti razlozi naveli su ga da u prepisu dodaje na nekoliko mjesta svoje komentare koje je stavljao u zagradama ili se prepoznaju u tekstu kao njegov umetak. Prepis druge knjige ljetopisa posluzio nam je i kao dokaz da izrazimo sumnju da su zadarski i kotrorski prepisi prve knjige radjeni sa originala. Ivanovic se u drugoj knjizi na vise mjesta poziva na prvu knjigu navodeci brojeve poglavlja i njihov sadrzaj, sto ni u jednom slucaju ne odgovara sadrzini poglavlja koja su navedena u zadarskom i kotorskom prijepisu . Tako na primjer u prvom poglavlju druge knjige govoreci o dobrovoljnoj predaji Budve Mletackoj Republici koja je uslijedila u avgustu 1442 god Ivanovic kaze >>...kao sto je to ispricano u 18. poglavlju prve knjige <<. Medjutim u zadarskom prepisu se o tome govori u 6. poglavlju, a u 18. poglavlju se govori o tome kako se plemici zene od pucana. Takvih primjera ima nekoliko. Karakteristican je i sljedeci primjer kada Ivanovic pise: >>Tri dana prije i tri dana poslije svecanosti svi oni koje trazi pravda zasticeni su prema postojecim propisima i imaju od predstavnika javne vlasti izvjesne privilegije kao sto smo to u 29. poglavlju prve knjige ove Kronike napomenuli <<. Medjutim u tekstu prve knjige koju je Vuckovic preveo i objavio prema zadarskom prijepisu nema teksta vezanog za ovu privilegiju.
Pripremajuci ljetopis za stampu nijesmo bili u mogucnosti da izvrsimo dodatna arhivska istrazivanja u Zadru, Zagrebu i Veneciji te su neka pitanja oko ljetopisa morala ostati za sada nerazjasnjena. No, dobro je to sto se sada prvi put objavljuje prevod prve i druge knjige zajedno.